Harmonija sećanja
Teodor je odrastao sa uverenjem da je prošlost ključ za otključavanje svakog aspekta sadašnjosti, da se kroz razumijevanje svojih predaka može doći do razumevanja sebe. U tom malom, zabačenom selu gde je odrasao, svi su se poznavali, ali samo kroz podatke – rodne listove, datume, imena na spomenicima. Njegova porodica nije bila poznata po nečemu naročitom, ali Teodor je bio opčinjen idejom da je možda, unutar tih prašnjavih knjiga koje su stajale zaboravljene u porodičnom ormanu, bila skrivena prava priča o njegovoj prošloj krvi, o onima koji su došli pre njega. Verovao je da je samo kroz prošlost mogao da sagleda celokupnu sliku svog postojanja, kao što majstor slikar mora da prouči sve linije skice pre nego što počne da stvara remek-delo. To je bio jedini način na koji je mogao da se oslobodi nesvesne tuge koju je nosio u sebi – tražio je logiku i smisao u svetu koji mu se činilo da je van kontrole, kao da je trebalo da dođe do tog posebnog otkrića koje bi mu razjasnilo sve nesvesn...